|
Kada je bila mala, voljela je slušati svoju baku kako priča priče. Njena baka imala je mek, uspavljujuć glas, topao poput kreveta usred zime. Njene priče uvijek su bile zanimljive, ali rijetko kada je kao mala djevojčica ostala budna do kraja. No, bila je jedna priča koju je veoma voljela. Priča o zmaju i ruži.
Jednom davno, u gradu živio je bogati čovjek. Bio je to osoran, škrt muškarac, uvijek zloban i nepravedan. Stalno je gledao gdje da za sebe ugrabi novac i sve je držao čvrsto zaključano. No, taj zli muškarac imao je blago koje mu je značilo najviše na svijetu. Njegova kćerka, Roselia. Bila je to stasita djevojka, očiju širom otvorenih u čuđenju i nježnog, toplog osmijeha. Dok je njen otac bio škrt, ona je bila darežljiva. Dok je on bio zao, ona je bila dobra. I sve je to njoj njen otac dopuštao, bez obzira na svoju škrtost i ljubavi prema samoći. Nije se mogao ljutiti na nešto što je volio najviše na svijetu.
Na njen šesnaesti rođendan, plemić iz prijestolnice došao je u taj grad skupiti porez. Iako je bio stasit i lijep, bio je ohol i odozgo gledao sve djevojke koje su ciktale za njim. Ali, ispod te krasne površine, bio je samo zao. Magijom i prevarom došao je na mjesto plemića. Bio je to zapravo iskusan čarobnjak, star gotovo stotinu godina. Svake godine bi ponovo pomlađivao svoje lice uz pomoć magije. No, nije očekivao djevojku koja mu je toliko zavrtila glavom. Njegove oči olakomile su se za lijepom Roseliom. Svakog dana dolazio je njenoj kući i donosio joj darove, slušao je njene uzdahe, no nije znao da ti uzdasi nisu bili namjenjeni njemu. Mlada Roselia bila je zaljubljena u kovača koji je radio na rubu tog grada. Bio je to jedan od najboljih kovača u tom dijelu zemlje, no slavu nikada nije prigrlio, ostavši skroman. Edgar mu bijaše ime. A njegovo srce kucalo je za Roseliu baš kao što je i njeno kucalo za njegovo.
Plemić je potajno sklopio dogovor s Roselijinim ocem. Otac, uvjeren da je njegova kćer bila zaljubljena u tog pokvarenog plemića, nevoljko je odlučio pustiti svoju kćer njemu u ruke. No, uskoro je shvatio koliko je pogriješio. Slučajno je načuo Edgarda kako obećaje Roseliji da će je oženiti, samo da skupi dovoljno novaca da kupi njenu ruku. Bijesan, otac je otjerao Edgarda od svoje kćeri, a zauzvrat, Roselia i Edgard su zajedno pobjegli.
Kada je bijesni plemić čuo što se dogodilo, smjesta je dao pogubiti Roselijinog oca, a zatim je potjerao hajku za Roseliom i Edgardom. Nije mu dugo trebalo da ih uhvati. Roselia mu je jasno dala do znanja da bi se radije ubila nego udala za njega. U svom bijesu, plemić je odlučio da smrt nije dovoljno dobra kazna za njih dvoje. Edgara je pretvorio u zmaja, no Roselia mu je omela čaroliju i Edgard je bio tek napola transformiran, izgledajući kao grozna krilata neman, prekrivena ljuskama, s rogovima na glavi i dugim repom, sve u ljudskom obliku. Jedino je njegovo lice ostalo njegovo. U bijesu, plemić je pretvorio Roseliu u ružu, ali i tu je čaroliju omeo Edgard, ubivši plemića prije no što je čarolija bila dovršena. Ispočetka, Edgard je mislio da je Roselia zaista biljka. Posadio ju je usred šume, gdje ju je čuvao sam, skriven od pogleda ljudi. No, kako su godine prolazile, Tako je Roselia rasla. Njeni korijeni su postali dublji i njen cvijet i stabljika veći čak i od drveća. Cijela šuma bila je njeno tijelo kojim je mogla micati. Tek tada je Edgard shvatio da je Roselia više samo od ruže. Poletio je do njenog cvijeta i dotaknuo ga, shvativši da može sa svojom ljubavi razgovarati.
No, ljudi su otkrili da nešto nije u redu s tom šumom i stali je zvati ukletom. uvjereni da tko uđe u nju, nikada se ne vrati. No, Roselia bi uvijek pazila da oni koji zalutaju sigurno izađu iz šume, ali uvijek na drugu stranu. Ljudi su također počeli pričati i o sjeni zmaja, koja bi se pojavljivala. Ne pazeći, Edgard im se pokazao, a ljudi su ga pokušali ubiti. U želji da obrani onoga koga najviše voli, Roselia je ubila svakog čovjeka koji bi se ikada dao u hajku na Edgarda. Što je više ubijala, to više je gubila razum i Edgard je shvatio da više ne ubija da bi ga zaštitila, već da ubija svakoga tko uđe u šumu, u svojoj ludoj krvožednosti. Zato bi uvijek prestrašio ljude koji bi se drznuli ući u Roselijinu šumu i istjerao ih van.
Vijesti o poluzmaju i zlokobnoj šumi došle su do ušiju moćne vještice, te se zaputila u šumu da istraži stvar. Roselia ju je pokušala ubiti čim je ušla, a Edgar ju je pokušao spasiti. No, toj vještici nije trebao spas. Svojom čarolijom uspavala je cijelu šumu, a Roselia je ostala paralizirana. Njen bijes rastao je i buktao i ona je smišljala osvetu.
Edgar je ispričao vještici o čaroliji koju je na njih bacio plemić. Vještica se dala u potragu za protučarolijom. Zajedno s Edgarom otišla je svome kovenu, i četiri vještice zajedno su pokušavale pronaći izlaz, a u međuvremenu, Roselia je počela dobivati kontrolu nad svojom šumom. Kada je napokon uspjela pomaknuti i posljednje drvo iz sna, poput bijesne zvijeri šuma je ustala, podignuvši korijene i dala se u potragu za vješticom, ubijajući i pustošeći sve na svom putu. Čeitiri vještice, nakon svega što su pokušale, shvatile su da je jedini izlaz iz čarolije - smrt.
Roselia je nedugo nakon toga pronašla vješticu. Strašna bitka nastala je između njenog kovena i Roselie, no na koncu, Roselia je pobjedila, probivši svojim korijenom prsa vještice. Vještica je umirala u Edgarovim rukama. Posljednjim dahom rekla mu je da mora pronaći i iščupati Roselijino srce. Edgar je to znao od početka, no nije to htio priznati i riječi koje je rekla strašno su ga pogodile. Nije bio više siguran zašto je toliko dugo čekao, zašto nije odmah uništio Roseliu. Shvativši što planira, Roselia je prva napala njega. Edgar je, dok mu se srce lomilo, spalio cijelu Roseliju, te pronašao crni cvijet koji je bio njeno srce i uništio ga. U glavi je mogao čuti vrišteću Roseliu, a kako je ona umrla, Edgaru se naočigled cijela šuma pretvorila u prah. Edgar je ostao sam, proklet da zauvijek luta svijetom u potrazi za nekim tko bi mu mogao iščupati srce. No, nitko nije mogao probiti njegove ljuske. I tako je Edgar promatrao vrijeme kako mijenja lice zemlje, sve dok nije bio zatvoren u Hram Čudovišta.
Kada bi njena baka izgovorila te posljednje riječi, uhvatila bi se kako pada u neodoljiv san. Baka bi ustala i nježno poljubila svoju unučicu u čelo i rekla: "Laku noć, Roselia."
|
